Osvajači LA lige – pobjednici španjolske lige kroz povijest

Osvajači La lige kroz povijest jesu Real Madrid (36), Barselona (28), Atletiko Madrid (11), Atletik Bilbao (8), Valensija (6), Real Sosijedad (2), Deportivo la Korunja (1), Sevilja (1) i Real Betis (1). Dakle, 9 klubova je uspelo do sada da osvojio španjolsku Primeru, elitni nogometni rang u Španiji.

Nastala još davne 1929, La Liga od tada neprestano piše svoju bogatu sportsku istoriju, u kojoj su učestvovali najčuveniji klubovi i velikani svetskog fudbala. U XXI veku osvajači su pored Real Madrida i Barselone bili još samo po dva puta Atletiko Madrid i Valensija.

Kroz skoro čitav vek svog postojanja, španska La Liga postala je poznata po vatrenim rivalstvima između najvećih klubova – Barselone i Real Madrida, Atletika Madrida i Real Madrida, kao i niz drugih derbija koji su neretko odlučivali ko će biti šampion. Uspeh koji su nogometni klubovi iz Madrida u La Ligi ostvarili osvajanjem prvenstva jednako je uspešan po broju titula u poređenju sa svim ostalim klubovima zajedno. U Španiji se igraju i neki od najvećih nogometnih derbija na svetu, na primer čuveni El Clasico.

Upravo su osvajači španjolske lige ovi poklonili neke od najdramatičnijih i nezaboravnih fudbalskih trenutaka, u kojima su klubovi davali sve od sebe u želji da baš oni budu ti koji će držati pehar namenjen prvaku Španjolske. U ligi su najbolje godine karijere ostavili magove fudbalske igre – Lionel Mesi i Kristijano Ronaldo, ali i brojni drugi – Maradona, Ferenc Puskás, Ronaldo Nazario, Johan Krojf, Zidan, Alfredo di Stefano, Ćavi, Inijesta, Ronaldinjo, Serhio Ramos, Francisco Paco Gento, Dani Alves, Raul, Dejvid Bekam, Luis Figo, Neymar itd.

U nastavku teksta napravićemo pregled svih klubova koji su tokom decenija uspevali da osvoje titulu prvaka Španije u La Ligi. Campeonato Nacional de Liga de Primera División, poznatija kao La Liga, a trenutno nosi naziv LaLiga EA SPORTS zbog sponzorskog dogovora i broji ukupno 20 klubova koji se bore za titulu nacionalnog prvaka. Inače, klađenje na La Ligu vam uz malo sreće možete doneti lepe dobitke, pogotovu ako znate pametne strategije klađenja i kako se kladiti na golove.

Tabela sa osvajačima La Lige po sezonama

SezonaOsvajači španske ligeDrugoplasirani
1928–29.BarselonaReal Madrid
1929–30.Atletik BilbaoBarselona
1930–31.Atletik BilbaoRacing Santander
1931–32.Real MadridAtletik Bilbao
1932–33.Real MadridAtletik Bilbao
1933–34.Atletik BilbaoReal Madrid
1934–35.Real BetisReal Madrid
1935–36.Atletik BilbaoReal Madrid
1936–37.Građanski rat
1937–38.Građanski rat
1938–39.Građanski rat
1939–40.Atletiko Madrid AviaciónSevilja
1940–41.Atletiko Madrid AviaciónAtletik Bilbao
1941–42.ValensijaReal Madrid
1942–43.Atletik BilbaoSevilja
1943–44.ValensijaAtletiko Madrid Aviación
1944–45.BarselonaReal Madrid
1945–46.SeviljaBarselona
1946–47.ValensijaAtletik Bilbao
1947–48.BarselonaValensija
1948–49.BarselonaValensija
1949–50.Atletiko MadridDeportivo La Coruña
1950–51.Atletiko MadridSevilja
1951–52.BarselonaAtletik Bilbao
1952–53.BarselonaValensija
1953–54.Real MadridBarselona
1954–55.Real MadridBarselona
1955–56.Atletik BilbaoBarselona
1956–57.Real MadridSevilja
1957–58.Real MadridAtletiko Madrid
1958–59.BarselonaReal Madrid
1959–60.BarselonaReal Madrid
1960–61.Real MadridAtletiko Madrid
1961–62.Real MadridBarselona
1962–63.Real MadridAtletiko Madrid
1963–64.Real MadridBarselona
1964–65.Real MadridAtletiko Madrid
1965–66.Atletiko MadridReal Madrid
1966–67.Real MadridBarselona
1967–68.Real MadridBarselona
1968–69.Real MadridLas Palmas
1969–70.Atletiko MadridAtletik Bilbao
1970–71.ValensijaBarselona
1971–72.Real MadridValensija
1972–73.Atletiko MadridBarselona
1973–74.BarselonaAtletiko Madrid
1974–75.Real MadridZaragoza
1975–76.Real MadridBarselona
1976–77.Atletiko MadridBarselona
1977–78.Real MadridBarselona
1978–79.Real MadridSporting de Gijón
1979–80.Real MadridReal Sociedad
1980–81.Real SociedadReal Madrid
1981–82.Real SociedadBarselona
1982–83.Atletik BilbaoReal Madrid
1983–84.Atletik BilbaoReal Madrid
1984–85.BarselonaAtletiko Madrid
1985–86.Real MadridBarselona
1986–87.Real MadridBarselona
1987–88.Real MadridReal Sociedad
1988–89.Real MadridBarselona
1989–90.Real MadridValensija
1990–91.BarselonaAtletiko Madrid
1991–92.BarselonaReal Madrid
1992–93.BarselonaReal Madrid
1993–94.BarselonaDeportivo La Coruña
1994–95.Real MadridDeportivo La Coruña
1995–96.Atletiko MadridValensija
1996–97.Real MadridBarselona
1997–98.BarselonaAtletik Bilbao
1998–99.BarselonaReal Madrid
1999–2000.Deportivo La CoruñaBarselona
2000–01.Real MadridDeportivo La Coruña
2001–02.ValensijaDeportivo La Coruña
2002–03.Real MadridReal Sociedad
2003–04.ValensijaBarselona
2004–05.BarselonaReal Madrid
2005–06.BarselonaReal Madrid
2006–07.Real MadridBarselona
2007–08.Real MadridVillarreal
2008–09.BarselonaReal Madrid
2009–10.BarselonaReal Madrid
2010–11.BarselonaReal Madrid
2011–12.Real MadridBarselona
2012–13.BarselonaReal Madrid
2013–14.Atletiko MadridBarselona
2014–15.BarselonaReal Madrid
2015–16.BarselonaReal Madrid
2016–17.Real MadridBarselona
2017–18.BarselonaAtletiko Madrid
2018–19.BarselonaAtletiko Madrid
2019–20.Real MadridBarselona
2020–21.Atletiko MadridReal Madrid
2021–22.Real MadridBarselona
2022–23.BarselonaReal Madrid
2023–24.Real MadridBarselona
2024–25.BarselonaReal Madrid

Prikaz osvajača La Lige daćemo po klubovima, od najvećeg – Real Madrida do osvajača koji su samo jednom dizali pehar.

H2: Real Madrid (36 titula)

Real Madrid je do sada osvojio rekordnih 36 prvenstvenih titula, a takođe se i prvi upisao u listu osvajača Lige prvaka koju je za vas spremila Formula online kladionica. Jake finansije i konkurentan tim ostavljali su strahopoštovanje na Pirinejskom poluostrvu. Prvi put je Real imao šampionski tim u sezoni 1931/32, a uspeh je odmah ponovljen naredne godine.

Nakon Drugog svetskog rata, Real je čekao skoro dve decenije pre nego što je 1953/54 krenuo u zlatnu eru, osvojivši prvu od serije trofeja koje je doneo legendarni Alfredo di Stefano.

Te godine predstavljale su početak gotovo potpune dominacije Reala, koji je u periodu od 1953. do 1969. čak 12 puta osvajao titulu prvaka Španije. Šezdesetih godina klub je igrao sjajno, a uspeli su četiri puta zaredom da osvoje prvenstvo (između 1960/61 i 1964/65).

Dominaciju iz te decenije potvrdili su naslovima iz sezona 1966/67, 1967/68 i 1968/69, kada su Madrid predvodile legende poput Francisca Genta i Amancia Amara. Nakon kratke pauze početkom sedamdesetih, Real se 1971/72 vratio osvajanju titula, čime je označen početak nove stabilne ere klupske istorije. Polovinom sedamdesetih, posebno u sezonama 1974/75 i 1975/76, madridski klub je osvojio dve uzastopne titule sa kapitenom Pirrijem u glavnoj ulozi.

Kraj sedamdesetih obeležile su još tri titule u nizu – 1977/78, 1978/79 i 1979/80, čime je Real Madrid definitivno postao nedodirljiv u nacionalnom prvenstvu. Osamdesete godine prošlog veka ušle su u istoriju zahvaljujući čuvenoj generaciji „La Quinta del Buitre“, koja je nanizala pet uzastopnih trofeja između sezona 1985/86 i 1989/90.

Te godine predstavljale su jedan od vrhunaca dominacije kluba u ligi, sa igračima poput Emília Butragueña, Manola Sanchísa i Michela kao predvodnicima tima. Uspešna sezona 1994/95 bila je posebna, jer je Real do titule doveo Jorge Valdano, i to uz ultra ofanzivan fudbal. U tesnoj trci pobeđen je Deportivo La Coruña.

U sezoni 1996/97 trofej se ponovo vratio na Santiago Bernabéu, a ovu ekipu predvodili su Predrag Mijatović, Raúl González i Fernando Redondo, čineći je jednom od najatraktivnijih u Evropi.

Početkom novog milenijuma, Real je osvojio Primeru u sezoni 2000/01, što je bio početak perioda popularno poznatog kao era „Galácticosa“, sa Zinedinom Zidanom, Luísom Figom i Ronaldom.

Dve godine kasnije, u sezoni 2002/03, Real je ponovo dominirao domaćom scenom, a Ronaldo i Raúl su svojim golovima obezbedili 29. titulu za klub.

Period bez trofeja prekinut je spektakularnim osvajanjem prvenstva 2006/07, kada je ekipa pod vodstvom Fabia Capella titulu osvojila u dramatičnoj završnici poslednjeg kola.

Uspeh je odmah ponovljen i naredne godine, u sezoni 2007/08, uz izvanredne partije Wesleya Sneijdera, Arjena Robbena i legendarnog Raúla. Era Žozea Murinja obeležena je osvajanjem rekorda od 100 bodova u sezoni 2011/12, čime je Real prekinuo višegodišnju dominaciju Barselone.

Još jedan istorijski uspeh dogodio se u sezoni 2016/17, kada je tim pod “trenerskom palicom” Zinedina Zidana osvojio Primeru, potvrđujući njegov trenerski pečat.

Poslednji trofeji stigli su nedavno – u sezonama 2019/20, 2021/22 i 2023/24, čime je klub još jednom potvrdio svoju nepokolebljivu dominaciju u španskom fudbalu. I danas Madriđani dovode talente iz celog sveta – jedan od poslednjih je Jude Bellingham. Inače, mnogi balkanski navijači pored svojih primarnih lokalnih klubova globalno podržavaju Madriđane.

Pre nego što pređemo na najvećeg rivala Reala, pogledajte našu promociju “kvota 1 na promašen penal”, koja pored španjolske prve lige, važi i za ostale četiri najjače evropke lige, kao i Ligu prvaka.

H2: Barselona (28 titula)

Barselona je jedan od najvećih i najuspešnijih klubova u istoriji španskog fudbala, a to potvrđuje i činjenica da su „Blaugrana“ do sada osvojili čak 28 titula u nacionalnom prvenstvu.

Prvi naslov stekli su u premijernoj sezoni lige 1928/29, čime su zauvek upisani kao prvi šampion Španije.

Uspeh je ponovo stigao posle duže pauze u sezoni 1944/45, predvođen legendarnim golmanom Antoniom Ramalletsom i golgeterom Césarom Rodríguezom.

Dominacija se nastavila krajem četrdesetih, kada je tim osvojio dve uzastopne titule – u sezonama 1947/48 i 1948/49 – što je označilo uspon Barselone kao fudbalske sile posle rata.

U pedesetim godinama, uz dolazak velikog mađarskog fudbalskog majstora Lászlóa Kubale, Barselona je postala gotovo nezaustavljiva, osvajajući titule u sezonama 1951/52 i 1952/53.

Nakon kratke pauze, šezdesete su donele nova dva trofeja, 1958/59 i 1959/60, uz velik doprinos Luisa Suáreza Miramontesa, prvog Barsinog osvajača Zlatne lopte.

Sledećih nekoliko godina nije bilo toliko plodno, ali dolazak Johana Cruyffa u sezoni 1973/74 označio je povratak titule nakon duge 14-godišnje pauze.

U sezoni 1984/85, tim koji je sa klupe vodio Terry Venables vratio je titulu na Camp Nou, sa briljantnim partijama Bernda Schustera.

Početkom devedesetih godina, Barselona ulazi u zlatnu eru poznatu kao „Dream Team“, predvođena legendarnim Johanom Cruyffom kao trenerom, kada osvaja četiri uzastopne titule od 1990/91 do 1993/94.

Tu generaciju činile su zvezde poput Pepa Guardiole, Ronalda Koemana, Romarija, Michaela Laudrupa i Hrista Stoičkova.

Usledio je kraći predah, nakon čega je holandski trener Louis van Gaal Barseloni doneo nove dve titule – 1997/98 i 1998/99, oslanjajući se na majstorstvo Rivalda, Luísa Figa i Luisa Enriquea.

Početkom novog milenijuma, dolazak Ronaldinha, Deca i Samuela Eto’a pokrenuo je novu eru dominacije, sa dve titule u sezonama 2004/05 i 2005/06 pod vođstvom Franka Rijkaarda.

Sa Pepom Guardiolom na klupi, Barselona je ispisala jednu od najslavnijih epoha u istoriji fudbala, osvojivši tri titule lige uzastopno: 2008/09, 2009/10 i 2010/11. Kratka pauza je usledila pre nego što je Barselona, pod trenerskom palicom Tita Vilanove, stigla do rekordnih 100 bodova i titule prvaka u sezoni 2012/13.

Era Luisa Enriquea donela je Barseloni nove dve titule prvaka – 2014/15 i 2015/16, zahvaljujući sjajnom napadačkom triju Messi, Suárez i Neymar, popularno nazvanom MSN.

Dolazak Ernesta Valverdea na klupu označio je stabilan period, u kojem su osvojene titule u sezonama 2017/18 i 2018/19, uz istaknutu ulogu Lea Messija kao kapitena i lidera.

Nakon perioda turbulencija i odlaska Messija, Barselona je u sezoni 2022/23 ponovo osvojila ligu pod vođstvom Xavija Hernándeza, čime je potvrdila povratak među španske velikane.

Najnovija, 28. titula, stigla je u nedavno završenoj sezoni 2024/25, kada je ekipa predvođena Robertom Lewandowskim, Pedrijem i Gavijem nadmašila svoje rivale i vratila se na vrh španskog fudbala.

H2: Atletiko Madrid (11 titula)

Atlético Madrid jedan je od najuspešnijih klubova u istoriji španskog fudbala. Madridski klub je osnovan 26. aprila 1903. godine. “Jorgandžije” imaju upečatljivu tradiciju jer su uspeli da pored Reala i Barse budu treći klub po uspesima, uvek nezgodan za velikane. Jedini su u Španiji, pored pomenutog Real Madrida i Barselone, dvocifren broj puta osvajali La Ligu – 11 titula

Prvi put se to desilo u sezoni 1939–40. Pod imenom Atlético Aviación, klub je te sezone dominirao zahvaljujući vođstvu legendarnog golmana i trenera Rikarda Zamore. Tim je sledeće godine odbranio titulu, pokazavši da nije slučajno stigao do vrha španskog fudbala. Kapiten tima bio je German Gómez, a i ostali su upamćeni kao prvi heroji madridskog kluba.

Period od 1949. do 1951. obeležio je jedan od najboljih stručnjaka svog vremena, Helenio Herrera. Pod njegovom taktikom, Atlético je osvojio titule 1949–50. i 1950–51, nadigravši velike rivale Real Madrid i Barcelonu. Tim je bio prepoznatljiv po čvrstoj igri u odbrani i efikasnom napadu, predvođen sjajnim Larbijem Benbarekom, koji je stekao status klupske legende.

H3: Era dominacije i velika rivalstva (1965–1977)

Tokom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka, Atlético je doživeo pravu renesansu. Osvojili su čak četiri titule La Lige – 1965–66, 1969–70, 1972–73. i 1976–77. godine. 

Tada je za njih igrao Luis Aragonés, José Gárate i Javier Irureta. Atletiko je tih godina ozbiljno ugrozio dominaciju Real Madrida, pokazujući konstantnu sposobnost da osvaja trofeje u najtežim okolnostima. Usledio je post od gotovo dve decenije

H3: Četa Radomira Antića (1995–96)

Nakon gotovo dve decenije čekanja, sezona 1995–96. donela je dugo željenu titulu. Srpski trener Radomir Antić okupio je fantastičan tim koji su činili Diego Simeone, José Luis Caminero, Kiko i Lyuboslav Penev. Uspeh niko nije očekivao budući da su samo sezonu ranije jedva osptali u Primeri, i tek u poslednjem kolu u remiju sa Seviljom došli do boda koji je podigao tik iznad zone ispadanja.

Propali su pokušaji Antića da dovede Morijentesa i Onopka, ali su stigli:

  • golman Francisko Molina
  • štoper Santi
  • veznjak Robert Fresnedos i Milinko Pantić
  • napadači Leonardo Bjađini i Fernando Кorea

Atlético je te godine osvojio duplu krunu – La Ligu i Kup Kralja, u sezonu koju navijači i danas pamte kao jednu od najuspešnijih u istoriji kluba.

H2: Simeoneova revolucija i nove titule (2013–14, 2020–21)

Dolazak Diega Simeonea na klupu Atlética decembra 2011. označio je početak nove uspešne ere kluba. Sa njim na čelu, timski duh i stroga disciplina je opet bila prisutna.

Rezultati su stigli odmah. U sezoni 2013–14 Atlético je osvojio svoju 10. titulu, a posebno se pamti dramatični remi sa Barcelonom (1–1) na Kamp Nou stadionu, koji je doneo trofej nakon 18 godina čekanja. Ključni igrač te generacije bio je Diego Godín, koji je postigao gol odluke.

Sedam godina kasnije, u sezoni 2020–21, Atlético je ponovo stigao do vrha. Luis Suarez je igrao vrhunski, a 11. titula je danima slavljena. Urugvajac je odigrao ključnu ulogu, postigavši odlučujuće golove u poslednjim utakmicama sezone, što je Atléticu donelo još jedan istorijski uspeh.

H2: Atletik Bilbao (8 titula)

Atletik Bilbao, jedan od najstarijih i najponosnijih klubova španskog fudbala, osvojio je osam titula La Lige u 125 godina dugoj istoriji kluba. Ono što čini ove titule posebnim jeste činjenica da su sve osvojene pod jedinstvenom klupskom politikom – koristeći isključivo igrače baskijskog porekla.

Prvu titulu Atletik Bilbao osvojio je u sezoni 1929–30, prvoj u kojoj je La Liga igrana u klasičnom formatu. Pod vođstvom legendarnog engleskog trenera Freda Pentlanda, ekipa je demonstrirala revolucionaran stil kratkih dodavanja i napadačkog fudbala. Predvođeni Guillermom Gorostizaom i Joséom Iraragorriom u napadu, Atletik je već tada postavio temelje za buduće uspehe, završivši ligu bez poraza.

Već naredne je samo potvrdio da ništa nije slučajno, i to duplom krunom – i La Lige i Kupa Kralja. Bila je to sezona za pamćenje, koju je obeležio rekordni trijumf od 12:1 nad Barselonom, najveća pobeda u istoriji španskog prvenstva. Napadač Bata je postao najbolji strelac lige sa čak 27 golova, dok je Gorostiza briljirao kao njegov saigrač u napadu.

Nakon kratke pauze Atletik se vratio na sam vrh španskog fudbala 1934. godine. Tadašnji tim, još uvek pod snažnim uticajem Freda Pentlanda, nadmašio je Real Madrid i Barselonu. Ključ uspeha bio je balans između snažne odbrane i izuzetno efikasnog napada u kojem su briljirali Chirri II i José Iraragorri.

U sezoni neposredno pred izbijanje Španskog građanskog rata, Atletik je osvojio četvrtu titulu. Ekipa je sada bila pod vođstvom drugog slavnog engleskog trenera, Vilijama Garbata, koji je uspeo da zadrži dominaciju kluba uprkos sve većim političkim tenzijama u Španiji. Ovaj uspeh imao je posebnu težinu jer je nakon njega usledio period pauze u takmičenjima zbog rata.

Posle teškog perioda građanskog rata, Atletik je uspeo da se vrati na pobednički kolosek. Pod novim imenom (Atlético Bilbao zbog Frankove naredbe) klub je osvojio prvenstvo u sezoni 1942–43. Ključni igrač te generacije bio je čuveni Telmo Zarra, koji je pokazao da će biti prvoklasan golgeter. Ekipa je još jednom dokazala snagu svoje klupske politike da koristi bazu isključivo baskijskih igrača.

U sezoni 1955–56, Atletik Bilbao je opet bio šampion. Tim koga su zvali „Ekipa jedanaest seljaka“ vodio je Slovak Ferdinand Daučík. Osvojena je i liga i kup, a na Čamartinu se sapleo i Real Madrid –2:0.

Pod vođstvom mladog trenera Havijera Klementea, Atletik je opet bio prvi posle skoro 30 godina i osvojio sedmu titulu La Lige u sezoni 1982–83. Tim je bio čvrst, beskompromisan i izuzetno organizovan u odbrani, a napadačka linija predvođena Danijem i Manu Sarabiom uspešno je koristila i najmanje šanse.

Sezona 1983–84. ostat će upamćena kao jedna od najvećih u istoriji Atletik Bilbaa. Klub je osvojio duplu krunu – La Ligu i Kup Kralja, ponovivši uspeh iz pedesetih. Ova titula bila je značajna i po slavnoj utakmici u finalu Kupa protiv Barselone Dijega Maradone, koju su pobedili 1:0. Napadački tandem Dani i Sarabia, uz čvrstu odbranu koju je vodio čuveni Andoni Goikoetxea, bili su oslonac ekipe.

H2: Valensija (6 titula)

Tokom više od jednog veka postojanja Valensija je šest puta uspela da podigne trofej La Lige, čime je zauzela peto mesto među najvećim osvajačima La Lige.

“Slepi miševi” su prvi put pehar podigli sezone 1941–42. Predvođeni iskusnim trenerom Ramonom Encinasom, igrači poput Edmunda Suáreza, poznatijeg kao Mundo, blistali su na terenu i doveli klub do istorijskog prvog trofeja šampiona Španije.

Samo dve sezone kasnije, u sezoni 1943–44, Valensija je ponovo postala šampion. Klub je tada imao jedan od najmoćnijih napada u zemlji, a Mundo je ponovo bio glavni protagonista, završivši sezonu kao najbolji strelac. Bila je to era u kojoj je Valensija počela da gradi reputaciju ozbiljnog rivala Real Madridu i Barseloni.

Treća titula stigla je u sezoni 1946–47. Ovaj trijumf bio je potvrda kontinuiranog rada i kvaliteta ekipe, koja je postala prepoznatljiva po ofanzivnom i atraktivnom fudbalu. Mundo, koji je do tada već bio živa legenda kluba, još jednom je bio ključni igrač, a navijači Valensije su uživali u slavlju koje je označilo zlatnu eru kluba neposredno nakon završetka Drugog svetskog rata.

Na četvrtu titulu Valensija se načekala preko 20 godina! Tek je sezona 1970–71 donela je novi razlog za slavlje. Ovaj put ekipu je vodio legendarni Alfredo Di Stéfano, koji je uneo pobednički mentalitet i harizmu u klub. Valensija je tada igrala čvrst fudbal sa jasnim stilom igre, a šampionski tim predvodili su Claramunto i Aníbal. Ovaj trijumf je vratio klub na fudbalsku mapu Evrope, nakon godina oscilacija u rezultatima.

Prošlo je više od tri decenije pre nego što su „slepi miševi“ ponovo osetili radost osvajanja šampionske titule. Sezona 2001–02 označila je početak novog zlatnog perioda pod vođstvom Rafaela Beníteza. Bila je to sezona prepuna uzbuđenja, preokreta i dramatičnih pobeda. Ključni igrači tog šampionskog pohoda bili su golman Santiago Cañizares, defanzivni stub Roberto Ayala i sjajni vezni red predvođen Rubenom Barajom i Pablom Aimarom. U poslednjem kolu pobedili su Malagu na Mestalji. Dugo se slavilo te noći! 

Samo dve godine kasnije, u sezoni 2003–04, Valensija je ponovo dominirala španskom fudbalskom scenom. Ovaj put osvojili su duplu krunuLa Ligu i UEFA kup. Benítezova ekipa je igrala pragmatično, ali efikasno, briljantno balansirajući između tvrde odbrane i munjevitih kontranapada. Glavni nosioci igre opet su bili Ayala, Baraja i Vicente Rodríguez, ali i napadač Mista, koji je sezonu završio kao najbolji strelac kluba. Pobedom nad Marsejem u finalu UEFA kupa, Valensija je zaokružila jednu od najuspešnijih sezona u svojoj istoriji.

Svaka od ovih šest titula predstavlja posebnu epohu i stil igre, ali zajedničko im je jedno – potvrda da je Valensija klub bogate istorije, velikih igrača i timskog duha koji je sposoban da se takmiči na najvećoj sceni. Uprkos promenama, usponima i padovima, Valensija CF ostaje simbol istrajnosti i borbenosti, čiji uspesi iz prošlosti i dalje inspirišu navijače na Mestalli.

H2: Real Sosijedad (2 titule)

Real Sosijedad je prvenstvene titule osvojio u sezonama 1980/81. i 1981/82. Prva titula stigla je u vremenu kada je španskim fudbalom dominirao moćni Real Madrid. Te sezone, vođen stručnjakom Albertom Ormaetxeom, Real Sosijedad je igrao fenomenalno. Završili su sezonu izjednačeni sa Real Madridom sa po 45 bodova, ali je klub iz San Sebastijana imao bolji međusobni skor

Najistaknutiji igrači ove generacije bili su legendarni golman Luis Arconada i izuzetni napadač Jesús María Satrústegui, koji je sa 16 golova predvodio ekipu do istorijskog uspeha. Navijači su euforično proslavili prvu titulu, što je označilo kraj višedecenijskog čekanja i dokaz da je Real Sosijedad postao sila španskog fudbala.

Uspeh iz prethodne sezone nije bio slučajnost, što se vrlo brzo potvrdilo u narednoj sezoni 1981/82. Ekipa Alberta Ormaetxee nastavila je da dominira na terenima širom Španije, pokazujući stabilnost i kontinuitet koji su retko viđeni u tako zahtevnoj ligi. Ovoga puta Sosijedad je osvojio prvenstvo ispred Barselone, sa dva boda više, osvojivši ukupno 47 bodova. 

Najbolji strelac te sezone bio je Pedro Uralde, koji je postigao 14 pogodaka, a uz njega su i dalje blistali Arconada, Zamora i López Ufarte. Bilo je jasno da su „belo-plavi“ iz San Sebastijana stvorili tim sposoban ne samo za pojedinačni uspeh, već i za dugogodišnju dominaciju. I danas, skoro pola veka kasnije, ove titule imaju poseban status u srcima pristalica Real Sosijedada, kao trenuci kada su dokazali da se upornošću, zajedništvom i kvalitetom može nadmašiti na papiru mnogo jači rival.

H2: Deportivo La Korunja (1 titula)

Deportivo La Korunja oduvijek je bio sinonim za upornost i borbu, ali jedna sezona zauzima posebno mjesto u istoriji ovog kluba iz Galicije. Sezona 1999/2000. ostat će zapamćena kao najveći podvig „plavo-bijelih“, kada su prvi put i jedini put u svojoj dugoj tradiciji osvojili titulu šampiona Španije, ostavivši iza sebe fudbalske velikane poput Barselone, Real Madrida i Valensije.

Pod vodstvom trenera Javiera Irurete, Deportivo je tog proljeća pokazao karakter kakav se rijetko viđa na terenima La Lige. U timu su igrali vrhunski fudbaleri poput briljantnog Brazilca Maura Silve, kreativnog Djalminhe, čuvenog golgetera Roya Makaaya, kapitena Frana i čvrstog defanzivca Noureddinea Naybeta. Oni su se savršeno uklopili u Iruretin sistem, formirajući ekipu koja nije imala slabih tačaka.

Ključni trenutak sezone bio je odlučujući niz pobjeda sredinom proljeća 2000. godine, kada su ostvarili nekoliko važnih trijumfa nad direktnim konkurentima za titulu. Deportivo je demonstrirao izuzetnu mentalnu snagu, posebno u presudnim utakmicama protiv Reala i Barselone, pokazujući da mogu pobijediti bilo kojeg protivnika u ligi.

Titula je i matematički osigurana pred punim tribinama Riazora 19. maja protiv Espanjola, koji je izgubio 2:0. Hiljade navijača je slavilo na ulicama Korunje, proslavljajući historijski uspjeh. Nakon završetka prvenstva, Deportivo je osvojio ukupno 69 bodova, pet više od drugoplasirane Barselone, potvrdivši dominaciju u sezoni koja će zauvijek ostati urezana u srca svih ljubitelja kluba.

H2: Sevilja (1 titula)

Sevilla FC je fudbalski klub iz Sevilje. Ostvario je više međunarodnih uspeha nego na domaćoj sceni, jer je samo jednom uspio osvojiti titulu prvaka Španije. Ova jedinstvena i dugo pamćena sezona odigrala se 1945/46. godine, a za navijače i fudbalske istoričare, upravo ta sezona predstavlja vrhunac domaćih uspjeha kluba iz Andaluzije.

Pod vodstvom trenera Ramóna Encínasa, Sevilla je u ovu sezonu ušla kao jedan od favorita za visoku poziciju, ali malo ko je očekivao da će upravo te godine osvojiti šampionsku titulu. Ključ uspjeha bio je spoj odlične igre u napadu, kompaktne odbrane i sjajne atmosfere među igračima.

Ofanzivna linija tima, koju su navijači prozvali „Los Stukas“ – inspirisana njemačkim avionima iz Drugog svjetskog rata zbog svoje razorne efikasnosti – predvodila je tim do ove istorijske titule. Napad su činili Juan Arza, Raimundo Blanco i José Campos „Campanal II“. Bili su najefikasnija navala u istoriji kluba.

Sezona se približavala kraju, a Sevilla je u ključnim utakmicama pokazivala veliku mentalnu snagu i zrelost. U poslednjem kolu savladali su Barselonu 1:0 na prepunom stadionu Nervión. Gol je dao najbolji igrač – Juan Arza.

Konačna tabela pokazala je dominaciju Seville, koja je sezonu završila ispred Barcelone i Valencije, što je izazvalo veliko slavlje u cijelom gradu. Hiljade navijača izašlo je na ulice Sevilje kako bi proslavili ovaj istorijski uspjeh kluba, koji se do danas prepričava među generacijama navijača.

Iako je Sevilla kasnije osvajala brojne domaće kupove, UEFA kupove i druge međunarodne trofeje, titula iz sezone 1945/46. ostala je jedinstvena. Ova sezona simbol je najvećeg domaćeg uspjeha Seville FC i trajno podsjeća na vrijeme kada su Andaluzijci bili najbolji u Španiji.

H2: Real Betis (1 titula)

Real Betis, klub sa stadiona Benito Villamarín u Sevilji, osnovan još 1907. godine, tokom svoje duge istorije osvojio je samo jednu titulu prvaka Španije. Bila je to sezona 1934/35, jedna od najposebnijih u istoriji ovog kluba iz Andaluzije.

Te godine Betis je vodio legendarni Patrick O’Connell, koji je u klub stigao 1932. i ubrzo napravio sjajnu ekipu sposobnu da konkuriše za najviši plasman u La Ligi. Tim se odlikovao disciplinovanom odbranom, odličnom fizičkom spremom i izuzetnom borbenošću, što je u kombinaciji sa tehnički potkovanim veznjacima bilo presudno za istorijski uspjeh.

Betis je do posljednjeg kola vodio neizvjesnu borbu za vrh tabele sa čuvenim Madrid FC-om, današnjim Real Madridom. Svaki meč je bio veoma značajan, a posebno je ostala upamćena ključna pobjeda protiv Racinga iz Santandera (5:0), koja je dodatno podigla moral ekipe i uvjerila ih da je titula nadohvat ruke.

Odbrana ekipe bila je jedna od najčvršćih u ligi, a glavni igrači bili su sigurni vratar Joaquín Urquiaga i sjajni bek Simón Lecue. U napadu se Betis oslanjao na kreativnost Victora Unamuna i brzonogog Josea „Pepea“ Varelu. Igrači poput Saroa i Perala donijeli su ekipi stabilnost na sredini terena, kontrolišući ritam igre protiv mnogo favorizovanijih protivnika.

Sezona je kulminirala 28. aprila 1935. Betis je u dramatičnoj završnici prvenstva osvojio titulu ispred madridskog velikana za samo jedan bod razlike. Slavlje na ulicama Sevilje trajalo je danima, a igrači su postali lokalni heroji.

Međutim, uspjeh nije potrajao. Već sljedeće sezone ekipa je doživjela pad forme, a ubrzo je došla i do osipanja šampionskog sastava zbog finansijskih problema i početka Španskog građanskog rata. Upravo zbog tih okolnosti, jedina titula prvaka Španije ostala je posebna i nostalgična priča, kojoj se navijači i danas vraćaju sa velikim ponosom.

Iako je klub kasnije imao još nekoliko uspješnih perioda, uključujući tri osvojena kupa Kralja, nijedan od tih uspjeha nije uspio nadmašiti čaroliju sezone 1934/35, kada je Betis bio na samom vrhu španskog fudbala – prvi i jedini put.

Osvajači španjolske lige zaista su imali neverovatne sezone, posebno manji klubovi jer se od njih nikada ne očekuje da budu ispred Reala i Barselone. A i La liga kvote su veće na njih jer nisu eksplicitni favoriti. Zabavno je i da se kadi na igrače španske Primere jer je prvenstvo zaista uzbudljivo.